Lucija Šalković: Devet

(kratka priča koja je dobila 3. nagradu Đalski za srednjoškolce 2019.)

Osam – 10.9.2029.

Padam. Omotao me oko svog malog prsta, ne mogu mu se oduprijeti. Ni zraka nemam da vrištim za pomoć, čak i ako bih htjela. Ali zašto bih? Pa sve to radi jer me voli. Ja sam drugačija, ja sam prava, ja sam porculanska balerina u kutijici koja se okreće samo za njega. Sad me on, onaj koji pokreće mehanizam, odlučio razbiti, a tko sam ja da mu se usprotivim? Sastavit će me on ponovo, dati mi neku novu melodiju, bolje namazati zupčanike. Oslobodio me od čežnje, dao mi nadu, najmanje što mu mogu pružiti zauzvrat je da me oblikuje po svojoj volji.

Ali njegove su ruke sada hladne, nezgrapni prsti ne znaju što rade. Mogućnosti se sužavaju, oštri kutovi tupe, java svakim treptajem udaljava. Dok se moji dijelovi raspadaju, sjetim se dana kad mi je rekao da izgledam dobro u plavom. “Ali ipak najbolje izgledam u tvojim rukama.” Mislila sam kako sam  dosjetljiva, no nije mu bilo smiješno. Ne voli kad se protivim. Sada više ni ne mogu.

Ionako je opet došlo na njegovo – sada sam tu, najplavija moguća, putnik kroz svijet koji mi se ceri u kaleidoskopu, a jedino su bistro odredište njegove oči. Ako u zadnjim trenutcima život preleti pred tobom, je li ovo sve što mi je ostalo? Je li ovo sve što je ikada bilo? Modre oči, pune čežnje, sjaje se kao krhotine stakla dok se sve oko njih mrači.

Ne smeta mi. On mene voli. Ja sam mu posebna. Sa mnom mu je drugačije.  

Zaveo me, ali nije on taj koji će završiti u paklu.

Četiri – 15.11.2021.

„A stvarno ne ideš s nama? Opet?“ „Ma da, idem s njim, znaš planiramo već od…prošlog tjedna. Nemoj mi prodavat priče za malu decu. Rekla si prije mjesec dana da ideš, a sad nas opet otkantavaš zbog njega. Kaj budete opet išli u Zagreb da se on vidi s frendićima iz vrtića? I opet ti bu prodal foru da nema za vlak? Ni za cigarete? I onda budeš mu ti kupila i kartu i kutiju najskupljih cigareta kaj gospon može najti na kiosku? I budeš onda opet sedela ko lijepi ukras dok ovi pričaju o tome koga su zbarili prošli izlazak, a tvoj dragi bu tiho jer on SIGURNO nikog nije dok si ti doma heklala jer ti ON ne da ikam ideš, pa komentiraju ženske koje prolaze pa, kak ih lagano počne hvatati alkohol, on osobno ti krene prigovarati kak nisi dovoljno zabavna, kak cijelo vrijeme zanovijetaš? E i da u međuvremenu budeš skočila po još kutiju il dvije il tri na kiosk ko pravi mali pesek i sve platila sama, makar su one i za njegove prijatelje? A da ne spominjem da imaš prokletu astmu i nemreš praf disati zbog svog tog dima, ali zake bi ikaj rekla, ne? Nek gosponu bude ugodno. Ke je ovo, srednji vijek?“

Volim kad mu je ugodno, makar to značilo da se ja gušim. Tjelesno se napokon poklopi s unutarnjim. Kada smo skupa, nije mi ni potreban zrak. Preživljavam na njegovoj blizini.

Vrti me, vrti, a ja se prepuštam. Padam. Nema li ljepšeg osjećaja?

Šest – 3.6.2022.

Kao da su spone koje me vežu za njega iste one koje me drže skupa – kad ga nema, lagano se raspadam na dijelove. Kao da smo nekom božanskom intervencijom bili rastavljeni i nanovo sastavljeni, povezani do kraja vijekova. Taj netko već dva mjeseca nije shvatio da ga nema.

Sama sam kriva. Blasfemično je bilo i povjerovati da bi ikada bila dovoljno dobra za njega.

Nova poruka: e bok si slobodna koji dan kak ide haha fališ mogli bi probati ponovno

I kao lutka na koncu, opet mnome upravlja netko drugi. Gorim nadom, ali ne izgaram.

Tri – 22.10.2020.

Nova poruka: Toliko te volim da bih te mogao pojesti.

Urastam u oblik kalupa njegovih ruku.

Pet – 4.4.2022.

Nova poruka: ne znam dal mogu više ovo sory. više nije isto promijenila si se. nemoj se ljutiti.

Ne odgovaram. Ljutim se, ali ne na njega. Srdžba se u dnu moje duše rađa samo za mene samu. Kako sam si mogla dopustiti da postanem nešto što on ne želi?

Sedam – 10.9.2029.

Čestitka s Ljubavi, sretna ti 9. godišnjica gori mi džepu kad se vrata otvore. Plima mirisa dima, alkohola i ženskog parfema te njegove neobjašnjene ljutnje me zapljusne te se za nekoliko trenutaka utapam s njegovim rukama oko mog vrata. Krivnja je moja. Znam da ne voli pitanja.

No, ovaj je put drugačiji od drugih. Ne skreće pogled, oči su mu pune. Ako stisne dovoljno jako, možda ta punoća prijeđe i na mene. Priznajem si da se osjećam prazno već neko vrijeme. Ali na kraju krajeva, on mene voli. I to mi je dovoljno.

Jedan –  10.9.2019.

„Daj si to zamisli, molim te lijepo. Lik cijeli život piše o ženski koju je videl jenput. Da meni to neko napravi podigla bih doživotnu zabranu pristupa. Ma kakva ljubav, kakva strast, to je bolest! Sve su to kemikalijice u mozgu, sve ti to izblijedi nakon nekog vremena, a ko god si misli da nije tak se zavarava. A i da taj magičan kraj duge na kojem se nalazi ta famozna ljubav čak i postoji, kak ti bude neko to u današnje vrijeme pokazal? Uuu, lajkal sam ti sliku na Instagramu? Ma ljudi u današnje vrijeme ni ne znaju ke su osjećaji, a kamoli da bi trajali zauvijek. Daj mi pravog sebe i daj mi sad, pa da vidimo di to vodi. Sigurno mi nemoj dati tam neku žudnju i patnju. Ljuvena misao od nje k tebi stiže, mo’š si mislit! Stiže block, eto kaj stiže.“

„Pazi grešnice, da ne završiš u prvom krugu pakla. Nisi krštena u kult mrtvih patetičara, osuđena si na život čežnje bez nade.“

Uzimamo stvari i ulazimo u školu. Obje stišćemo noseve pri ulasku na stražnja vrata. Ljudi puše i dime pola škole. Koji bezobzirni moroni. Neki od nas ne mogu disat.  

Devet – 10.9.2029.

I kao posljednji dio mađioničarevog trika nestajanja, noge popuste. Izdale su me.

Gledam se kako nestajem u daljini. Posljednje spone mene pucaju. Dijelovi lebde među bolnim pulsirajućim šarama i upija ih praznina. Sjećanja, osjećaji, strasti, sve to disintegrira pod teretom tame.

U tom trenutku shvatim da me sve to već davno napustilo. Sjećanja nisam imala, osjećaji su otupili u monotoniji, strasti izblijedile. Razvodnjena verzija mene, spremna za njegovu konzumaciju, je sve što je ostalo.

I tada shvatim da nisam izdala njega, već sebe. Cijeli sam svoj život uložila kako bih dobila mrvice, najmanja zrnca na kojima sam hranila nadu i gradila smisao. Patetično je to postojanje, sine mi kad nestanu sve boje osim jedne. Kakvom smo okrutnom sudbinom kažnjeni mi ljudi, da se predamo za ideju, a nazad dobijemo samo patnju. Možda sam ja samo dijete svog vremena, a možda je ovo suđeno svima nama,  uvrnuta cijena ljudskog stanja.

No na kraju je lako vidjeti svoje pogreške. I tako se i posljednji dio prepusti nepoznatom. Kroz moj skršeni dušnik napokon može ući dovoljno zraka za moje potrebe. Biti prazan nikad nije bilo tako ispunjavajuće.

Živjela sam za „ljubav“, ali odlazim za sebe. Hladno je, ali preboljet ću ja to. 

Dva – 10.9.2020.

Stavi mi lice u dlanove. I samo tako, poimanje svijeta odnese mi vjetar. Shvatim da je on netko u koga bih se mogla uzdati. Možda su one stare dosade s hrvatskog bile u pravu. Jer njegove se ruke čine kao salivene za me, a tijelo kao ishodište mog koordinatnog sustava.

Ulične lampe razgrađuju noć u sjenovito plavetnilo, a nada u meni kliče. Ipak se čini se da smo se uputili u vlastite male kozmose, kao da smo svaki razmijenili djeliće, i više nismo, nismo isti.

„Ostavit ću je. Ti si posebna. Ne brini. S tobom je drugačije.“ 

U tom sam trenu zaorala plavetnilo njegovih očiju. Znam da se ne smijem utopiti, dopustiti da oblik mene izvrne žudnja te moji udovi postanu preteški da ih održavam na površini.

No dok mu horizont muti obris, pomislim kako bi bilo lijepo samo prepustiti kontrolu. Držati dah pod vodom. Izgubiti zrak, samo na trenutak.

Ali to je zabavno samo dok je uzajamno. Jer koja je zabava kad ja gorim i vrtim se njemu po volji, a on stoji pored, netaknut, hladan? Porculanska lutka u kući lutaka Božjih.

Na rubu tame odletim preko, sama, sama, čujem zvuk razbijenog stakla, ali mekši zvuk, rastapa se tama u meni i ja ostajem prazna hrpa šiljatih krhotina koje kriče u nebo.