U početku bijaše riječ, a bijaše i učitelj
Novine su ozbiljan posao. Pogotovo novine koje bi mogle posve lagano postati propali projekt, uzaludne riječi, slomljena krila nekim budućim nadama politološke i novinarske riječi. Kako pomoći učenicima koji o stvaranju na netu znaju više od tebe. Mene, u ovom slučaju.
Dakle, slušati mi je njih. I inače to činim iako se njima tako ne čini. Mi smo naviknuti biti nervozni, u prolazu, nešto olako shvatiti, prihvatiti ono što nećemo napraviti na vrijeme, nećemo, mada ŽELIMO, ni uz više upozorenja na koje dosljedno uzdišemo, kimamo neodređenim glavama i pokazujemo, onako usitno, da je zapravo sve stvar trenutka. Skoni smo ideje ostaviti na vjetrometini vremena, da ih oluje raznesu i odnesu što dalje od nas. Ionako nitko neće mariti. Ideje ostaju u maglovitim obrisima nekog doba koje će proći. Zato, treba biti strpljiv. Možda će početak biti upravo to- početak projekta. Jer, sve je projekt. Projekt je uzvišena riječ koja okuplja, uzdiže i krijepi ustrajne. U projektima, pa tako i ovom, ima puno odgovornih. Kad nas ima puno, nije nitko stvarno odgovoran. Pet + u net izdanju meni je čarobna šuma. Onkraj puta je glob, neupućeni glober, pomalo umoran, ne od štrajka, nego od uspinjanja do učiteljskog trona na katu, od godina u školi koje se ponekad čine uspješne, ponekad uzaludne. Samokritika je put do sebe samog, do sebe same, i do onog što učitelj jest, a pravi učitelj je projekt.On je doktor, poučavatelj, on je psiholog i pedagog, on je vođa i nije vođa, on je neposlušan i originalan, on je zaseban dio i dio projekta.On je pametan i dovoljno glup da svoje nerve ostavlja u Međuzemlji.On je, ja sam, zasigurno, učitelj i učenik, istovremeno.
Dakle, počnimo i vratimo se riječima.
