Previše i prekasno – intervju s Velimirom Martinezom i Lucijom Šalković
![Previše i prekasno – intervju s Velimirom Martinezom i Lucijom Šalković](https://i0.wp.com/novine-5-plus.ss-krapina.hr/wp-content/uploads/2021/11/cover.jpeg?fit=766%2C766)
Nekoć davno… Dogodilo se nešto neviđeno…
Dva su učenika naše škole išla na državno natjecanje iz engleskog jezika! (Nisam sigurna da je to zapravo tako neviđeno. Ali na “našem” je državnom bilo jedini takav slučaj u cijeloj Hrvatskoj.) To bijaše davne 2020., predpredpredzadnjeg i predpredzadnjeg dana mjeseca listopada. U studenom ondašnji 3.c dobiva zadatak za nastavu hrvatskog jezika – napisati nešto za novine. Nika i Izidor povlače veze i intervjuiraju te učenike. Ja, kao urednik novina, moram taj intervju ispraviti. (Da se razumijemo, ja sam jedan od ta dva učenika.) Intervju je dug, intervju je, između ostalog, sa mnom, i intervju igrom slučaja ostane neobjavljen. Ogroman intervju, možda i bitan intervju, sjedi u draftovima novina. Ruku na srce, zaboravila sam na njega. Sjetila sam ga se sredinom listopada dvije tisuće dvadeset prve. Prošla je godina dana, a bitni se događaji moraju obilježiti! Više ni ne mislim da su filmovi bolji od serija i svaki sam dan primorana jesti pizzu. Ove godine ne idem na natjecanje iz engleskog. Ali još uvijek mislim da ne znam tako dobro engleski.
Lucija Šalković, 5. studenog 2021.
Danas je gotovo nemoguće pronaći mladu osobu koja nije upoznata ni s osnovama engleskog jezika. Svuda je oko nas – u glazbi, igricama, filmovima, serijama, na društvenim mrežama – toliko da u svakodnevan govor ubacujemo engleske riječi u izvornom obliku te imamo poteškoća pronaći prikladan prijevod, miješajući kajkavštinu i cijele strane fraze. Međutim, poznavanje jezika ne sastoji se samo od tog – ne smijemo zanemariti i gramatiku, širok leksik, pravopis i sposobnost zražavanja, bila usmena ili pismena.
Upravo te dijelove ispituje natjecanje iz engleskog jezika, na čijoj su državnoj razini sudjelovali učenici naše škole, Lucija Šalković (3.c) i Velimir Martinez (3.bt). Radi epidemiološke situacije se nije održala u travnju, već na kraju listopada 2020. i pisala se u matičnoj školi.
Velimir, koji je na svojoj listi za druge razrede strukovnih škola osvojio treće mjesto, i Lucija, koja je na gimnazijskoj listi osvojila šesto, podijelili su s nama kako je to bilo duhom biti u Karlovcu, ali zapravo u Krapini te putovati kroz vrijeme iz trećeg u drugi razred, kao i kako su se pripremali, kroz koje su medije naučili engleski, kao i mnoge druge školske, ali i vanškolske detalje.
Jeste li zadovoljni sa postignutim rezultatima?
LUCIJA: Ne.
VELIMIR: Da.
L: Velimir, ne laži. Znaš da to nije istina.
V: Kako ne bi bilo istina, nije me briga.
L: Nisam zadovoljna zato što ni esej, ni sam ispit nisam dobro napisala. Jedina stvar s kojom sam zadovoljna je usmeni koji je jako dobro prošao zbog meni nepoznatog razloga. Samo po sebi moglo je biti bolje da znam kako pisati slične eseje, ali nažalost nisam na to naviknuta. Eseji su na natjecanju puno, puno sažetiji i drugačiji, u najlošijem smislu mogućem, od onog što pišemo u školi.
V: Ja sam zadovoljan, ukratko.
Koji dio natjecanja vam je stvarao najveće probleme? Opišite nam svoje doživljaje.
L: Kao što sam već rekla, esej je bio užas. Mrzim traženi stil pisanja jer se trebaju koristiti strukture i fraze koje mi u hrvatskom nikad ne bi stavili u tekst jer su stilski jako ružne i nepotrebne. Na primjer, izrazi poput furthermore, moreover, on one hand, on the other hand,… čine se kao nešto što bi napisao u eseju samo da si podigneš broj riječi.
V: Pretpostavljam da je meni najproblematičniji bio usmeni, ali samo zato jer se nisam dosta spremao za njega. Dostatan odgovor? Nije.
Kako ste se pripremali za natjecanje, pojasnite malo svoje procese učenja. Jeste li se poznavali prije natjecanja? Jeste li zajedno ponavljali?
L: Znali smo se prije natjecanja, i to dobro. Velimir se zezao da će test riješiti bolje od bilo kojeg gimnazijalca, što se na kraju ostvarilo na školskoj i državnoj razini. Zapravo su jedine pripreme koje sam imala bile s njim, ali to ne znači da ih je bilo puno. Od ukupno dvije, prva je bila u veljači prije županijskog, a druga u rujnu kad smo još bili puni nade za život i mislili da ćemo u školu ići normalno što bi nam omogućilo ponavljanje svaki tjedan. Znam da je Velimir odbio pripreme kod profesorice Šlopar, ali meni nitko ništa nije nudio.
Jesi li uopće imala mentora budući da je došlo do promjene nastavnice?
L: Jedino mentorstvo koje sam dobila bilo je par riječi ohrabrenja, što ne zamjeram, profesorica je bila u podosta nezavidnoj situaciji jer je moj razred dobila tek na početku ove školske godine kao zamjena.
Znači niste se baš pripremali za natjecanje?
V: Moje pripreme bile su jedan, najviše dva sata rješavanja ispita prijašnjih godina. U prvom polugodištu smo prijatelj iz razreda i ja ponekad skupa vježbali, ali ne puno.
Makar niste učili za natjecanje, kako općenito učite engleski jezik?
L: Ne učim ga.
V: Naučim ga se kroz konzumaciju različitog sadržaja kao što su Lego racers.
L: Prije nisam uopće bila dobra u engleskom, ali nešto je kliknulo u drugom – trećem razredu osnovne škole kada sam počela igrati Simse i tim putem naučila jako puno korisnog vokabulara. Nakon toga sam počela zapravo gledati youtubere na engleskom, a već 2015. sam pogledala svoj prvi film bez hrvatskih titlova – Greška u našim zvijezdama. Općenito volim čitati, a ovih dana sve manje i manje posežem za knjigama na hrvatskom jeziku. Sjećam se da je prva knjiga koju sam pročitala na engleskom bila Before I Go To Sleep S. J. Watson, također prije 5 godina. Zbog korištenja engleskog na internetu tj. čitanja slenga, a onda susretanja s njim na više akademskom pristupu, te konačno u različitim vrstama književnosti, zna doći do toga da imam jako čudnu varijaciju riječi koje mi se motaju po glavi pa je to stilski dosta zeznuto.
Koju hranu jedete dok učite?
V: Ne jedemo. Ne jedem općenito.
L: Na onom ponavljanju u veljači nam je moja sestra obećala muffine bez badema i oraha jer je Velimir alergičan, ali nakon 7 mjeseci ih još uvijek nismo dobili. A palačinke koje smo radili dok smo čekali rezultate državnog neću ni komentirati – napravili smo ih ravno 7 i nisu bile baš dobre.
V: A tko ih je radio? Tko nije dao meni da ih radim?
L: Ja nisam Velimiru dopustila da radi palačinke u mojoj kuhinji jer je Velimir nesposoban.
V: Oprosti?
U ovom je trenutku razgovor nakratko prekinut jer je svu pažnju privukao Izidorov mačak Kapučino koji se prošetao ispred kamere.
Gdje sve koristite engleski jezik izvan školskih aktivnosti? Kako je to utjecalo na vaš postignuti uspjeh?
V: Koristim ga na većini društvenih mreža, u konzumacija videoigara i YouTube sadržaja te u komunikaciji s prijateljima iz inozemstva.
L: Ja koristim engleski kad govorim o ljudima koji ne znaju engleski pa ih ogovaram pred njima.
V: Trač baba! Trač baba! Trač baba!
L: Stvar je u tome da su fraze iz engleskog ušle u moj hrvatski govor i onda je to ljudima čudno. Ponekad zaboravim da ne koriste svi engleski randomly (heh) usred razgovora pa se iznenadim kada netko, primjerice upita moju sestričnu: „Tko je ona visoka iz matematičke koja se dere engleski po školi?“ Mislim da je do jezika, načina na koji se konzumira i činjenice da je hrvatski po mojem mišljenju mnogo kompleksniji.
Koja vam je najdraža serija/film/knjiga/ pjesma… na engleskom i zašto?
Ovdje dolazi do velike digresije budući da Luciju i Velimira poznajemo osobno te se to zaprvo pretvorilo u običan razgovor. Zaključak je da je Velimirov najdraži film Interstellar, knjiga The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy, a pjesma 1997 benda Saint Motel. Što se tiče serija, ne gleda ih. Lucijin najdraži film je Eternal Sunshine of the Spotless Mind, knjiga Normal People, serija Fleabag, a za pjesmu je dala zanimljivo objašnjenje. Naime, u zadnje vrijeme najviše voli Rät umjetnice Penelope Scott, posvećenu Elonu Musku koja priča o STEM-u, to jest o znanostima i tehnologiji te njihovom manjku ljudskosti . Zapravo se radi o izdaji bavljenja STEM-om jer želiš promijeniti i poboljšati svijet, ali onda na kraju shvatiš da si samo još jedan pijun u šakama moćnika.
Lucija, čujemo za tvoje uspjehe na LiDraNu i Gjalskom. Što te je zainteresiralo za pisanje?
L: Svatko u razredu je trebao napisati nekakav sastavka za Gjalski, i rok je bio od utorka do četvrtka, a u srijedu navečer smo mi trebali ići na nekakav barokni koncert. Ja sam dva dana razmišljala što da napišem i zapravo je to otišlo iz nekakvog identitetske znanstvene fantastike u ono što je postalo, a to je Devet. Pisanje me je emocionalno i mentalno uništilo; ako sam ga htjela čitati i uređivati trebala sam cijeli dan raditi samo to jer nakon što bih ga pročitala, bila bih mrtva. Ja mrzim to djelo iz dna duše, mrzim ga, jednostavno ga mrzim, a još više mrzim činjenicu da sam jako, jako očito naglasila da ima veze s Danteom i devet krugova pakla, ali nitko u komisiji to nije shvatio. To je bilo stvarno odlično, i ja sam pomislila bruh what, neću uopće komentirati. Nakon toga je došao LiDraNo za koji me profesorica nagnala da nešto napišem, pa jesam, makar nisam smatrala da je dobro. Zapravo sam mislila da je bez veze. Iskreno sam mislila da će jako glupo ispasti i da neće biti od ikakve supstance, ali je onda je na kraju ispalo da je. Dobila sam ideju kad sam slušala Pipse dok sam se vozila s mamom u autu. Budući da sam slušala glazbu na besplatnoj verziji Deezera, morala sam slušati veći dio diskografije od samo dvije pjesme koje sam tada znala. Pas de deux je najviše bio inspiriran Malenom s Dernjave, ali je stvar bila u tome da sam tek kasnije shvatila da se ostatak njihovih stihova ne podudara s temom djela… Ove godine nisam išla na Gjalski jer nisam htjela bacati biserje pred svinje, a i općenito mrzim pisanje jer se očekuje da budeš konzistentan, a ja sam sad na nekakvom usponu pa bi mi onda bilo glupo da napišem nešto za Gjalski i ne uđem u prva 3, a bila sam na državnom LiDraNu.
Velimire, na Instagramu smo našli tvoj profil sa poluprofesionalnim fotografijama, linkom na YouTube kanal, zanimljivim crtežima i slikama, kao i objavama o astronomiji. Opiši svoj život kao mladi ambiciozni fotograf, slikar, influencer i astronom.
V: To su hobiji, to se tako zove. Fotografija – to je uvijek bilo zanimljivo. Počelo je sa starim telefonom kada sam hodao doma iz škole. Jednostavno zbog izolacije kroz svojih 16-17 godina života koje sam proveo bez prijatelja, usamljen i u kući. A što možeš raditi sam? Ne možeš igrati Monopoly, ali možeš slikat, i možeš crtati, tako da si sam sebi dovoljan. Kada radiš takve stvari dovoljno dugo, postaneš dobar u njima. Dodaj u to još arhitekturu i legiće.
Lucija, kako si se počela baviti novinarstvom? Koje su tvoje daljnje ambicije?
L: U osnovnoj školi 5 godina bila glavni urednik lista – od kada sam imala 10 godina. Oduvijek sam voljela pisati i znam da me pisanje oblikovalo. Gledajući unatrag, jako puno stvari se nauči kroz taj novinarski posao, općenito o životu. Definitivno naročita stvar koju sam prošla s novinama bili su intervjui s različitim piscima. Prvi intervju koji sam ikad imala s bilo kim, a i s piscem, bio je s Mladenom Kušecom. On meni nije bio zanimljiv kao književnik jer smo mi mlađa generacija koji nije odrastala s njim, za razliku od naših roditelja. Sjećam ga se kao jako, jako blagog i ustrojenog čovjeka koji mi je pomogao s intervjuom jer sam bila vrlo zbunjena budući da sam imala 10 godina i došla ispred toga pisca koji je bio bitan. Onda sam u 7. razredu intervjuirala Božidara Prosenjaka. To mi je isto bio jako veliki doživljaj jer je on imao jako puno iskustava o kojima je pričao. Imao je puno toga za reći, volim to. Novinarstvo je bitno i novinarstvo je super. Da se novinarstvom mogu baviti u životu, bavila bih se jer mi je san od kad sam bila mala biti novinar iz kriznih područja.
Velimire, iz pouzdanih izvora saznajemo o tvojoj zanimaciji za dizajn, arhitekturu i inženjerstvo. Očigledno si svestran čovjek! Kako balansiraš te mnogobrojne ambiciozne aktivnosti? Misliš li da bi jedan od tvojih sekundarnih hobija mogao prerasti u nešto više od toga?
V: Što se tiče balansiranja, balansira se tako što jednu stvar radiš tjedan dana i onda napustiš na 2 mjeseca dok se baviš ostalim stvarima. Ovisi kad te pukne inspiracija, kad te ne puca zaboraviš na to. Zaboraviš, i ništa ne radiš s tim. Ja tu pored sebe imam planove za rover autića koji stoje već 3 mjeseca… Imao sam lijepog vremena napraviti ga po ljetu, ali nisam… Najveća mogućnost je da bih nastavio razvijati inženjerstvo i automobilski dizajn. Nadam se radu u nekoj automobilskoj tvrtki.
Što te je spriječilo u izgradnji autića po ljetu?
V: Lijenost i nedostatak novca za materijal koji mi je potreban.
Sada slijedi dio pitanja na koja su Velimir i Lucija trebali odgovoriti brzo, bez previše razmišljanja, samo kako bi dobili uvid u neka njihova nasumična razmišljanja.
Dinamo ili Hajduk?
L: Dinamo.
V: Što god je više provokativno.
Audi ili BMW?
L: Audi.
V: Oboje je smeće, pa Mercedes.
Ketchup ili majoneza?
V: Majoneza.
L: Senf.
Android ili iPhone?
V: Android.
L: Linux phone.
Pekom ili Presečki?
V: Ne jedem… točka.
L: Mlinar…ne, ne, DUBRAVICA, PAN PEK!
Najbolja pizza u Krapini?
V: Ne jedem, i dalje.
L: Ne volim pizzu.
Mačke ili psi?
V: Psi.
L: Oboje.
Mačke ili psi Lucija, nema oboje.
L: MAČKE ONDA AKO TREBAM BIRATI.
Slani čips ili čips od paprike?
L: Ne volim čips, ali slani.
V: Da, slani.
Društvene ili prirodne znanosti?
L: Društvene.
V: Društvene.
Obiteljska druženja ili druženja s prijateljima?
V: S prijateljima.
L: S prijateljima.
Monopoly ili Pictionary?
L: Monopoly.
V: Picitonary.
Filmovi ili serije?
V: Filmovi.
L: Filmovi.
Filmovi ili knjige?
V: Filmovi.
L: Knjige.
Ananas na pizzi?
V: Ne.
L: Da.
Što ide prvo, mlijeko ili pahuljice?
V: Mlijeko.
L: Pahuljice.
Što mislite o intervjuu?
V: Radije bih da se nije dogodio. Intervju je bio super, ali moji odgovori su kratki iz razloga što ne volim odgovarati na pitanja.
Velimire, zašto ne voliš odgovarati na pitanja?
V: Zato.
L: Ja imam potrebu izraziti svoje nezadovoljstvo glorifikacijom Velimira i sebe kao ljudi koji jako dobro znaju engleski. Ja smatram da sam ja igrom slučaja završila na državnom. Ne mislim da znam engleski bolje od drugih ljudi na županijskoj listi. Svi imamo dobre i loše dane, svima se poklope pitanja. Engleski je baš takvo natjecanje gdje su na županijskoj razini svi na istoj razini znanja i onda je stvarno samo do toga koliko imaš sreće. Ne znam, ali glupo mi je to toliko uzdizati.
Velimire, koji su tvoji komentari o tome? Misliš li da ste zaslužili da se o vama piše?
V: Nisam radio za to, tako da zaslužio vjerojatno nisam, ali u engleskom sam dobar. Ja nisam aktivno učio engleski, samo pasivnim prikupljanjem kroz što god sam već htio. Moj vokabular je vjerojatno puno širi od vokabulara bilo koga naših godina, ali samo zato što sam gledao toliko toga o različitim temama; od hladnog rata, do aviona; od dizajna vlakova do konstrukcije bilo čega.
![](https://i0.wp.com/novine-5-plus.ss-krapina.hr/wp-content/uploads/2021/11/WhatsApp-Image-2021-11-05-at-19.38.44-1.jpeg?resize=640%2C360)
Iako Lucija i Velimir sami kažu nisu pripremali za natjecanje te ne žele da i njhove rezultate predstavljamo kao značajne, oni nikako nisu zanemarivi. Ipak su na posljetku “obični” učenici, sa svojim stavovima i ambicijama koje su nam predstavili odgovorima na pitanja… barem u dijelovima u kojima se nisu prepirali.
Nika Macan i Izidor Kamenečki, 4.c