Dan kada je umro humor u 3.a
Kao svaki domaći ili balkanski film strave i užasa, i ovaj naš započeo je uvodnim predavanjem, koje je bilo kao i svako predavanje takvog tipa – dosadno. Raska je govorila koje nas promjene očekuju u novoj školskoj godini kao da je to nešto sasvim normalno i uobičajeno. Mi, mislima još uvijek na plažama rajske hrvatske obole (ruku na srce – moj najveći domet obale ove godine bile su Terme Tuhelj), pasivno smo sudjelovali i blejili u grb voljene nam domovine. Pogreška broj 1. Kasnije ćemo shvatiti da je to bila ponuda ,,Tko ima što protiv neka kaže sad ili šuti do kraja života (ovog razreda)!” Promaknule su nam i promjene raspreda, promjene profesora, promjene predmeta – jedino smo shvatili da smijemo napuštati školu samo pod velikim odmorom. Smatrali smo to najbitnijom stavkom. I tako je završio prvi dan. 3.a još uvijek nije bio svjestan u što se upustio.
Drugi dan započeo je satom povijesti. Laganim korakom počeli smo ponavljati gradivo. Shvatili smo da smo od 70 sati prošle godine količinski zapamtili gradivo istog obujma koliki je i najduži haiku. Ubrzo je došla na red matematika, rak-rana svakog gimnazijalca koji je proveo barem mjesec dana na online nastavi. Na kraju dana došli smo na sat sociologije, novi predmet i nova profa. Tu dolazimo do pogreške broj 2. Nama ni u primozgu nije bilo nošenje bilježnica prvog tjedna nastave. Profesorica je 90 minuta iskoristila ekonomično i efikasno. Preciznim rječnikom govoreći – nama mladim juncima u tih 90 minuta napravila je i uvod i završetak u nastavu sociologije. Kraj drugog užasnog dana. Nešto mi govori da ne bežim ko raca v meglu. Ne osvrćem se.
Treći dan – fizika, njemački, engleski… ništa bitno. Sve je to mila maca za ono što je slijedilo te srijede. Bio je to hrvatski. Jedini predmet s dvije knjige, popratnom bilježnicom i lektirom. Predmet za koji treba više oruđa no što ga je koristio radnik na autocesti Zagreb-Macelj i krapinski pračovjek u lovu po Brezovici. Pogreška broj 3. Mi smo na hrvatski donijeli sav pribor. Profesorica je počela listati udžbenik. I sama je bila svjesna da nitko od nas nije to učinio prije. Postoje za to dva jednostavna razloga – nije nam se dalo i bili smo lijeni. Popis lektire bila je stvar koja je obilježila taj dan. Bio je to događaj ravan desantu na Drvar – neočekivan, munjevit i bez jasnih izgleda za bijeg. 3.a polako shvaća da se ovaj film iz komedije pretvara u tragikomediju.
Četvrti dan imao je samo jednu manu – kemiju. Stoga ću ga, kao što to i s tim predmetom često činim, jednostavno preskočiti – i predmet i dan. Petak je započeo laganim tjelesnim. Pogreška broj 4. Zaključak koji smo izveli nakon blok sata – rijetka je fizička sprema u 3.a, a poznavanje odbojke je nepoznata stavka. Kao šećer na kraju gorke limunove torte, završni udarac pred knockout, posljednji čavao u lijesu, zadnji grumen zemlje bačen za mrtvacem, došao je opet materinji hrvatski. Profesoričin ulazak u učionicu, zabrinutog lica i nesigurna koraka najavio je apokaliptične scene. Pitanje broj jedan, ,,Do kud smo došli?”, bacilo nas je u trans. Ženo, pa ovo nam je 3. sat. Profesorica je bila razočarana. Iz njenog gunđanja i coktanja zaključili smo samo jedno – kasnimo s gradivom i u zaostatku smo s lektirom. Sat je završio riječima ,,…ma sve će to biti OK.” Bila je to rečenica koja je jasno naznačila datum 10. 9. 2021. – dan kada je umro humor u 3.a.