Kad bi smogla snage, napisala bih članak
… u kojem govorim stvari onakve kakve jesu…
26. lipnja trijumfalno deinstalirah Moodle i Zoom s mobitela. Pipsi su optimistično pjevali Prekrasan dan / glancaš svoje novo perje / taman je izašlo van / pred tobom je dugo, dugo ferje… Činilo se kao da je to ferje zaledilo sve probleme prije njega, planovi su se smiješili s papira, ideje su frcale, perspektiva se raširila nakon dugo, dugo vremena. Stihove Dječaci oprez, povijest nas ponavlja, koji slijede, nisam uzimala u obzir.
Sedmog je rujna Moodle u cijeloj svojoj nazadnosti opet počeo zauzimati mjesto u memoriji mog telefona. Povijest se ponovila, perje je otpalo jer su se amplitude letenja koje nisu preblizu suncu znatno srozale.
Ali dosta je metafora i dramatičnosti, čini mi se da ih ovih dana ima dovoljno za sakupljati i prodavati (kao i magle), a i ipak je ovo novinarski tekst.
Kako kaže naslov (opet Pipsi!), teško je napisati članak. Teško je napisati priču, a bome i ispit ili zadaćnicu. Teško je i općenito. Ranoljetne se ideje sagledane iz jesenjih kutova (čije sinuse i kosinuse znam napamet!) čine blesave. Sve se ideje u ovakvim vremenima čine blesave. Pa ljudi, imam pametnijeg posla, neće se novouvedene rubrike Škole za život same popuniti!
Kako je sve glupo i izgubilo smisao, kako pet (puta osamdeset) riječi zaredom i nisu neka misao – opet dreči Ivaniš. Besmislje, za koje nisam sigurna da postoji kao riječ, postoji u velikim slovima mutnih rubova, provlači se poput žvakaće, truje sve što dotakne, tako i ono malo motivacije koja se uspije probiti. Ali na kraju se dana, tjedna, mjeseca, polugodišta ipak osjećam krivom jer sam izabrala san, čitanje, prijatelje (ali rijetko uživo), seriju. Ja ne pišem, ljudi (i da bi htjeli) ne čitaju, svi plovimo, plutamo, ne znamo kamo, ne znamo zašto, ali idemo. Na sociologiji pričamo o anomiji i ritualizmu kao odgovoru na nju, kimamo glavom na profesoričinu primjenu, kaže nam da se ne bunimo dovoljno, da radimo sve što nam se kaže. A drugi kažu da ne radimo dovoljno, da smo sami krivi za svoje probleme, da trebamo biti odgovorni.
Vremena za pobunu s velikim P imam petkom poslije tri, ali bi htjela prije ponoći u krevet, fali mi sna. Tintilinti, kucaj, ne zvoni. (Pipsi, i opet i opet i opeeet. Očekujem uskoro zahtjev za priznanje autorskih prava, onakav kakav su dobili za Poštara. S Freda, Dernjave i Drveća i rijeka za domaću je zadaću pronaći prikladne pjesme.)
Lucija Šalković
