Inspiracija

Inspiracija može biti bilo što. Inspiracija je vrhnjasta magla oko Krapine u Krapini i posvuda. Cijeli je svijet u magli, zaraza se širi, Trump više nije predsjednik Amerike, u KB Dubrava je bila sabotaža, koronski bolesnici ostali su bez struje. Maja Šuput pokazuje u nekoj poznatoj emisije sve svoje adute koje ima, i jedan više. Mislim da ima umjetnu kosu,ali ne da mi se izoštriti pogled. Njena srebrna haljina je ostala u mogućnosti. Možda i nije srebrna, ostala je meni srebrna. Moj sin je imao Alkara za lektiru. Ostao je razočaran završetkom novele.Rekla sam da razumijem taj osjećaj jer mi se nije dalo prisjećati se završetka. Zapravo, ne sjećam se, mogu si u mojim ozbiljnim godinama, koje su predpozne godine i nepompozne godine,dozvoliti zaborav, nesjećanje, vrijeme je dragocjeno kad hoću, hvalim se time. Čini mi se prečesto, a prečesto nije tako.Još se uvijek povremeno zabrinem za suvremene gluposti i besmislenosti istih ljudi, i kao u valovima, jednom brinem, pa utonem u san, crvotočinu koja mi razgrne oči, ali čovjek nije bog, nije, i to je tako. Vratiš se s praga svemoćnog  u ovu šupljinu, i počne te gnječiti.

Mislim da sam izabrala pogrešno zanimanje. Ne radim ono što volim, radim što znam ili ono što moram. Za novce. Teško je voljeti rad s djecom kad godinama imaš hladnu učionicu, a kad u nju uđe zraka sunca, ode na ploču pa djeca cendraju da ne vide na ploču iako ono što piše na njoj ponovim više puta zbog sigurnosti. A pitala sam za zavjese. To su krute zavjese za zamračivanje, obične i nisu lijepe.Desetak godina, možda i manje, nisam dobila zavjese jer su one skupe i ne uklapaju se u europska ulaganja.Valjda.

Teško je voljeti rad s djecom, kad su djeca sve više ko odrasli,a ti se moraš ponašati kao da su oni svi jednaka djeca, svi su isti, osim kad ti kažu da nisu.Potajno. Onda nisu.

Oni koji rade u školi nisu bezosjećani, jako su osjećajni, ali ne previše. Onoliko koliko je dovoljno da budu dobri razrednici, ljudi, instruktori, i sve po zaduženju ili stranačkoj pripadnosti. To je vidljivo, a školski političari misle da su nevidljivi. Nisu nevidljivi jer se iz nepoznatih razloga događaju čudne raspodjele, čudne moći i samouvjerena koračanja. Kad se magla digne, vidi se.

Osjećajnost  je nepotrebna za ulične borbe u školi, moraš biti ratnik, podvornik, nosač superzdravlja, stabilan, normalan, skrivati sve da bi netko mogao otkrivati. Život u krdu je najsigurniji. Ta lažna ljubav i sigurnost su neosporni. Dok si u školi, ima te tko tješiti, možeš u čoporu ići na kavu pa si jači pred djecom. Ima i čekača krda, tihih narikača, ostvarenih egzistencija koje samo bivaju danima obješene za zbornicu ko narančasta svjetiljka u nekoj pjesmi. Ne daj se, Džesi, godinama i naslonu tapicirane stolice s kojeg je položaj i vidik bolji. Nikad mi to nije bilo jasno jer ne volim pripadnost, ne volim uniforme, prezirem licemjere i ne volim miso juhu. Volim cvijeće, volim osjećaj da te krokodili i polo igrači štite, i volim nakon škole doći doma.Toplo je doma jer u zgradi dobro griju. Ili je sunce na balkonu.

Dijete naranče jede, vidim sa svog balkona. Ne vidim kosca, ali on je svakako blizu i zato se ne treba zamarati kilometrima.

Pa ako osjetim poraz kao učitelj, ostavit ću balkon otvoren.

I ne bih voljela da to netko primijeti.