Pas de deux, kratka priča Lucije Šalković odabrana za Državnu smotru LiDraNo 2020.

Ispod neba boje šećerne vune svijet se činio mekan, zamrznut u vječnom proljeću. Znane ti padine bregova osvajali su oblaci, teški pod tvojim čežnjama i snovima, usputnim putnicima koje su raznosili kišom. Djelića tebe bilo je u rijekama i oceanima, šumeći su se lomili na brzacima čudesa. Vjetru si šaputala tajne, on ih je pjevajući čuvao. Sudbina te odgojila na blagim krivuljama, napojila te bujnim sunčevim svjetlom, dopuštala ti da rasteš, vezala svaki tvoj komadičak uz vječni ritam srca čovječanstva.

Ulice su odzvanjale dobama tvojih koraka, bile su dom kaledioskopskim ljubavima i leptirastim strahovima. Rupe u asfaltu činile su samo tebi znana nezgrapna sazviježđa, putokaze koji su te uvijek odveli tamo kamo si trebala stići, iako to ponekad nije bilo kamo si se uputila, iako ponekad nisi ni znala kamo ideš. Krik vlaka i jecaj zvona taktirali su tvoje svakidašnje postojanje. U žamoru ljudi uvijek bi našla uzorke, neobičnu zujajuću harmoniju. Ti i tvoj grad bili ste nesalomljiv par, vezan istom pjesmom. Tvoj je život bio pas de deux, plesan u nezgrapnom, zagušujućem zagrljaju.

Odurno ljepljive noći, na kraju jednog od onih zatupljujuće dugih dana, kad se ljetu ispunjavaju posljednji hirovi i pjevaju žalopojke za propuštenim šansama koje se mogu roditi samo na vrućini.
Tvoj je odabrani protuotrov dosadi i užasu bila ugodno neugodna blizina ljudi, ples i preskup alkohol. (Nitko nije pitao ono pitanje.) Usred zajedničkog ludila na sebi si, kao u lošem filmu, osjetila užaren
pogled. Sljedeći su se koraci valcera očaja zabluđenog za privlačnost stopili su se u inficiranu crvenu ranu sjećanja, te si, prije nego što si znala, bila nasukana u gaduran mir van kukuljice znoja i mahnitog gibanja. Kao srce ranjene srne, ritam je okolne glazbe bio uneravnotežen i jecajuć. Njegove
ruke nisu trebale putokaze za tvoje tijelo, znale su svoje odredište.

Nijedan tvoja, njegovim tijelom prigušen drhtaj tihog užasa, nijedan u grlu ti zaustavljen krik nevjerice, njemu nije značio ništa. On je odlučio da ne treba tvoje dopuštenje, odlučio je da zna što želi i da ti nisi ni sporedni lik, nisi ni marioneta, samo si mjesto radnje. Njegove su žudnje bitnije od
tvoje ljudskosti. Kao da je sva pjesma ovog svijeta postupno utihnula. Kada se i posljednja nota predala ništavilu, u njihovoj je odsutnosti stvarnost postala rastegnuta, svaka čestica zraka svojim te je postojanjem ranjavala.

Mogla si se sjetiti svakog zrnca tih trenutaka, u glavi ti se vrtila vječna repriza, urezana u pamćenje. Kako si ostala sama, mlitavih udova, razapeta na bolno tijelo i propadajući duh, kako nije bilo nikoga da te čuje.

Sve ti je nakon nekog vremena postalo strano. U tvojem je svemiru vječne tišine čak i tvoj grad promijenio oblik. Sjene na suncu izopačile su se, rupe u asfaltu postale samo prikaz nesposobnosti onih koji su se o njima trebali brinuti, činilo se kao da ti ljudi sude prije nego što otvoriš usta. Svi su
uvijek pitali što si nosila, koliko si pila i jesi li dovoljno jasno naznačila da to ne želiš, jer žene ionako ne znaju što žele, možda si zapravo i to htjela, a i da nisi sama si si kriva jer si se tako obukla pa i on je bio pijan a on je muškarac oni se slabije kontroliraju zapravo znaš upravo si ti razlog zašto se dečki
uopće boje prići curama – ti ti ti. Njega nitko nije propitkivao. Bujica svačijih mišljenja obasipala te, ostavljajući modrice. Ponekad ti se činilo da te bole više od onih fizičkih, više od onih prvotnih dobivenih one noći. I opet te nitko sluša, preskupo je čuti. Najgori napadi na tebe su se događali
danju, bili su od ljudi koje poznaješ i kojima si vjerovala.

Svaki te je glas zvona podsjećao na vrijeme koje predaješ tuzi. U zemlji samoće bilo je mjesta samo za tebe i tvoju bol, ali vrata su cijelo vrijeme bila otvorena i svatko, tko je htio ući, mogao je raširiti granice. Nitko nikad nije okrenuo kvaku. Sve što si mislila da imaš iznevjerilo te. Ljudski je dodir
postao nepodnošljiv. Željela si da drugi zažele vidjeti te, promjenu uvjetovanu okolnostima, ne željom. Sjetila si se dana kada ti se svijet činio kao igračka na navijanje, besprijekorna na tvom dlanu.
Tišina te gnječila pod teretom zgađenosti, ali nisi znala koga kriviti. Vrijeme je bilo loš lijek, samo je dubilo gorčinu. Hladnoća je preuzimala tvoje tijelo dok je priroda umirala. Oduvijek ste bile usklađene.

Prvi i jedini snijeg te zime, kasne veljače, bio je gnjecav pod tvojim smeđim čizmama. U tankom sloju gubio je bitku protiv pirkajućih travki. Nazirala si prve jaglace, njihovu upadljivu boju i nasmijala se njihovoj upornosti. Tvoje se tijelo protivilo hladnoći i neudobnoj podlozi. Tješila si svoje modrice
kako neće još dugo boljeti. Okrenula si glavu ka suncu, pustila da ti se razlije po obrazima, gdje se osušilo toliko mnogo suza. U toj si sramežljivoj toplini uputila molitvu, molitvu za proljeće. Vjetar ju je raznio, kao mnoge druge prije nje, i melodija se probudila, istežući snene udove. Oprostila si
svijetu. U svojoj si samoći spoznala sebe.

Osjetila si ritam na tračnicama, utješno čvrstima pod jagodicama tvojih prstiju, harmoniju jecaja stroja. Vlakovi, njihova predodređenost, mehanizirane mogućnosti. Uvijek je netko stizao, netko odlazio. Vječni limb sudbine.

Povratak se melodije, harmonije, ritma. Sve je bilo spremno za novi pas de deux. Evo me doma, pomislila si. Grade, vraćam ti se.