Sokol ga nije volio

Jedan od najuspješnijih hrvatskih filmova u okviru jugoslavenske kinematografije
jest film Branka Schmidta ,,Sokol ga nije volio,, snimljen 1988. godine. Schmidt će poslije, s ,,Božićem u Beču“ i ,,Metastazama“ postati jedan od najboljih hrvatskih redatelja. Ekranizacija istoimene kazališne predstave Fabijana Šovagovića nastale 1982. bila je prava senzacija tog vremena. Film je prvi film koji pred sam kraj jedne države kritizira istu i razobličuje njenu tamnu nedavnu prošlost. Ne ostaje ravnodušan ni prema jedinom faktoru očuvanja države u vrijeme snimanja – vojsci. Prikaz jedne tipične ladimirevačke obitelji,koja se suočava s najtežim i najkrvavijem ratom u povijesti čovječanstva i samim poraćem, privlači gledatelje da film pogledaju pa čak i više puta. Film je, očekivano, u to vrijeme naišao na loše kritike jugoslavenske javnosti pa se i sama filmska ekipa našla pod povećalom vlasti i Službe državne ,,bezbednosti”. Srpski političari su nazvali film ustaškom propagandom koja ponovo želi zastrašiti Srbe u SR Hrvatskoj.
Objektivnost u prikazu likova jedna je od glavnih značajki filma. Surov je prema svim
vojskama koje se bore za taj mali komad zemlje Slavonije. Glavnu ulogu oca Šime, kojeg glumi tada jedan od najproslavljenijih glumaca Fabijan Šovagović, psihološki je najsloženiji lik u filmu i njegova karakterizacija zahtjieva pomno praćenje filma i nadasve kritičko postavljanje prema svim njegovim postupcima. Sa suprugom Stazom (u filmu ju glumi Nada Subotić) ima dvoje djece te nakon smrti svog brata i šogorice prima svoje nećake kao svoju djecu i odlučuje ih othraniti. Šuruje i s dragovoljcem i ustašom Tomom, i s partizanom i komunistom Androm. Poistovjećuje ih i ne vidi razlike u njihovoj političkoj orijentaciji. Sina Benoša (Filip Šovagović), nakon što dobije slobodne dane iz njemačke vojske u kojoj služi vojni rok, skriva na tavanu. Za tu ,,bježaniju“ zna ustaša Toma koji ga ne otkriva, Njemica Gita u koju je Benoš zaljubljen i koja se dolazi oprostiti s Benošem nakon što njena obitelj odluči napustiti Ladimirevce, partizani koji stalno dolaze po hranu i informacije, ali naposljetku i ostali ustaše koji odvode Benoša kao dobrovoljca i time mu uništavaju život. U filmu je Toma prikazan kao humanist koji samo sprovodi naredbe i ne ubija.Ipak, Toma završava na blajburškom križnom putu kao i Benoš. Partizan Andra je prikazan kao čovjek koji živi na račun seljaka i koji stalno traži neku korist za sebe. On nakon rata ucjenjuje Šimu da se pridruži zadruzi kako bi spasio Benoša. Ovaj film po prvi put u povijesti jugoslavenskog društva i kinematografije otvoreno se govori o humanizmu jednog ustaše, ,, križnom putu“ , nacionalizaciji, ali i propitkuje koliko su zapravo vojske bile različite i slične u Drugom svjetskom ratu. Sokol je konj koji osim Benoša nikog nije volio i na kojem se Šima stalno iskaljivao. Njegova uloga u filmu je teško objašnjiva,ali bez njega film ne bi imao smisla jer Šima pogiba pod njegovim kopitom, ali ga kroz veći dio filma zapravo i ne zamjećujemo jer se radnja odvija u Slavoniji. On do samog kraja ne utječe na radnju filma.
Film zaslužuje sve pohvale jer nema odstupanja od početne redateljeve ideje, nije opterećen mogućom političkom kaznom,a okupio je tadašnje mlade nade koje su se iskazale i potpuno prepustile svojim emocijama, što je i vrijednost ovog filma. Film ima mnogo scena koje su prožete crnim humorom što ga postavlja na visoko mjesto najuspješnijih filmova hrvatske kinematografije. Zadivio me prikaz jedne obitelji koja pokušava iz rata izaći neokaljana. Posebno su me se dojmili lajtmotivi smrti i kolona na Križnom putu te zvono koje ih prati i prijeti još živim vojnicima i civilima. Ti motivi simboliziraju sav užas vremena u kojem se radnja odvija, ali je i opomena nama danas da se ponašamo kao ljudi i u najvećim iskušenjima koja pred nas život postavlja