Hrvatski jezik

Petar Preradović je veliki hrvatski pjesnik 19. stoljeća, topao i neposredan, patetičan i razočaran, opijen jezikom i Hrvatskom, kad već nije mogao biti svojom nesretnom ljubavlju i životom koji ga nije razmazio. U krilo domovine i u svoje stihove šćućurio bi se se kao u mekane perine i tamo je proživio sve ono što jest bio njegov život i ono što je trebao biti, a nije mogao biti i postati.
Njegova bi lijepa gorda sjen, zamišljajući je po izgubljenim slikama,sigurno rekla, negdje na granicama vojnih krajini i prozračnog svijeta duhovnog, da mu je milija poezija od Šume Striborove, da mu je milija tuga od lijepe zmije sinovljeve.
Rekao je:
Ljudsko srce je prevrtljivo i uvijek nešto treba, a ljudi su sebični…I zli.
Zli. To kažem ja, nesvjesno jer ne mislim tako, i mislim i ne mislim. Zli. Z,l,i.Glasovi se lome kao i riječ koja se slama, slama je aliteracija i nesklad.
Riječ je snažna i odgovornost za riječ je beskrajno more koje mogu zamutiti ili razbistriti, mogu je iskoristiti, mogu vodu na svoj mlin, ukrstiti noževe i posaditi ruže. Mogu ljubiti, u snu. Mogu umrijeti na javi od ljepote. Ja živim u kruzima koji se šire.
Riječ je snažna. Ona je priča koju pričam i koja mene gradi, riječi me ljute i krijepe, to su uzde koje mogu ispustiti.
To su brane koje popuste, to je opasnost od predaje, usmene predaje, pisane bajke, proze koja se pretvara u stih i obratno.
Kao sad.
Kao ovaj tren.
Tvrđava koja se ne predaje. Jer ima zastavu od sna, od srca i dječaka u sjeni vrbe koji pjeva. I slap i srebrne svirale. Koje mogu biti blagoslov i blaženstvo.
Čitaoče, jesi li pažljiv pisac i čitatelj. Pišeš li pored svojih misli ili povezan s njima. I kad nisi povezan, jezik se onoliko mora znati da su misli korektne, ako već tople nisu.
Jezik svoj moraš znati.
Svaka znanost počinje iz jezika i uranja u njega. Može li znanstvenik, učitelj, liječnik, tko god, biti intelektualac bez znanja općeg, bez znanja jezičnog.
Možda može bez Preradovića ili bez Matoša, ali nikako ne može bez oba.
„Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti, neharni sine hrvatski.“ Reče Matoš misleći na jezik hrvatski, kulturu zapušćenu, politički i svaki drugi provincijalizam, kritizirajući malograđanštinu i zatucanost početkom prošlog stoljeća, ne sluteći da se svaki scenarij, ako nismo pažljivi domoljubi i usputni jezičari, može ponoviti…