Sloboda

Sloboda

Željela sam biti samostalna. Željela sam odlučivati sama za sebe te osjetiti i udahnuti slobodu. Vjerovala sam da je život odrasle osobe zanimljiviji od našeg. Nije li bolje odraditi nekoliko sati pa doći kući, nego li učiti? Nakon posla radiš što želiš, a nakon nastave učiš i kod kuće. Vjerovala sam da moji roditelji uživaju u životu te im je jedina briga govoriti meni što smijem, a što ne. Puno sam puta razmišljala o tome kako bi mi bilo bolje da radim nego da neprestano učim. Jednostavno, željela sam čim prije odrasti.

Mama nije podržavala moje mišljenje, štoviše, govorila mi je da ne znam koliko sam sretna što sam učenica. Govorila je da, upravo sada, proživljavam najljepše trenutke u životu. Pričala mi je o svojim školskim danima, a da budem iskrena, bilo je dosadno slušati te priče. Puno sam puta samo klimala glavom, a u sebi razmišljala o jednom ispitu, drugom, usmenom ili o nekom dečku kojeg sam srela i ne znam tko je, a htjela bih znati… U jednom sam trenu pronašla internetski članak u kojem je pisalo da osobe mojih godina mogu raditi za vrijeme ljetnih praznika. Istog sam trena odletjela u kuhinju do mame. I tako je sve počelo…

Na početku, moji su roditelji bili puni straha. Nisu željeli da odem na drugi kraj Hrvatske. Nisu željeli da budem sama i „nezaštićena“ bez njih. Kako sam bila ustrajna u želji da odem, tata me je odveo svojim rođacima u Istru, točnije u okolicu Poreča. Oni su imali maleni, tematsko-zabavni park u kojem sam trebala raditi naredna tri mjeseca. Da se razumije, te sam rođake tek tada upoznala. Tata je prvog dana bio sa mnom, a onda sam ostala sama s mnoštvom nepoznatih ljudi. Znate li ona roditeljska upozorenja o nepoznatima, o opasnom svijetu u kojem ima svakakvih ljudi? E, pa do tog trenutka, nisam ih shvaćala ozbiljno, ali u tom trenu bila sam sumnjičava prema svima. U svakoj sam osobi vidjela potencijalnu opasnost. Drugog dana počela sam upoznavati kolege. Bili su pristoji i na prvi pogled dobronamjerni. Dijelila sam sobu sa još dvije djevojke. Prvih dana bilo je neugodno dijeliti sobu s potpunim strankinjama, ali kasnije smo postale bliske. Dobila sam sve što sam htjela. Živjela sam sama za sebe po svojim pravilima. A tada sam počela uočavati „probleme odraslih“…

Znate li što je najveći problem kada živite sami? Za početak, nisam znala kuhati, a i da sam znala ne bih imala gdje. Imala sam samo sobu. Imala sam samo 6 kvadrata sobe koju sam dijelila sa još dvije djevojke. Nisam imala izbora, morala sam kupovati hranu. Bila je to velika obaveza. Svaki sam dan morala ići u trgovinu, a takva prehrana nije bila ni previše zdrava. Kako sam počela zarađivati, shvatila sam da ne mogu kupovati sve što želim i da to ipak nije sloboda kakvom sam je zamišljala. Trebala sam računati kako bih prihod pravilno raspodijelila za cijeli mjesec. Više nisam imala mamu koja bi mi davala „džeparac“ kada mi zatreba. Morala sam sama brinuti da uvijek imam dovoljno novaca za hranu. Iduća prepreka koja mi je skočila na put bilo je upravljanje perilicom za rublje. Shvatila sam da kod kuće živim kao kraljevna. Shvatila sam da nisam radila ni upola koliko radi moja mama. Nakon prva dva tjedna, postala sam svjesna svoje krive predodžbe o rasterećenom, slobodnom životu. Razgovarala sam s mamom. Ona mi je predložila da se vratim ali tada se u meni pojavio osjećaj kojeg ne mogu ni opisati. Srce mi je počelo kucati jače, a u meni se javila želja da ostanem i borim se sama sa sobom. Unutarnji mi je glas govorio da moram ostati jer ja to mogu. To je ono što sam oduvijek htjela. Odlučila sam ostati! Rekla sam sama sebi: „Sad je dosta samosažaljevanja! Nisi nesposobna, moraš ostati zbog sebe! To je stvaran život!“

Kupila sam rokovnik i u njega pisala obaveze, računala… Na taj sam način dovela red u svoj život. Na poslu sam često morala raditi i stvari poput čišćenja wc-a ili sakupljanja lišća, ali bila sam ponosna. Bila sam sretna što to mogu. S vremenom sam počela uživati u svakom danu. Počela sam raditi s djecom. Moj je posao bio zabavljanje djece dok roditelji razgledavaju park. Bilo je to predivno razdoblje. Imala sam jednu kolegicu i jednog kolegu s kojima sam provodila slobodno vrijeme. Svako jutro i svaku večer družili smo se i zabavljali. Na kraju onih napornijih dana zajedno bismo otišli na sladoled. Zavoljela sam ih kao brata i sestru. Tri mjeseca preletjela su kao tri sata.

Vratila sam se kući drugačija. Naučila sam cijeniti maminu kuhinju, maminu brigu za mene. Shvatila sam koliko je lijepo čitati knjige i pisati. Vjerujte mi, to je mnogo bolje nego li cijeli dan skupljati lišće po parku. Shvatila sam da mi je, kao djetetu, jedino ograničenje bila želja za odrastanjem, a kao odrasloj osobi ograničenja ima bezbroj te je većina slobode zapravo obaveza. Unatoč tome, za mene je ovo bilo nezaboravno ljeto. Želim se vratiti i sljedeće godine. I za kraj da vam otkrijem tajnu. Ovu ću subotu u Zagrebu ponovno vidjeti svoju prijateljicu i prijatelja. Ovo mi je ljeto darovalo brata i sestru koje prije nisam imala. Ovo je iskustvo za mene bogatstvo koje će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju.

Krunoslav Kranjčec

Krunoslav Kranjčec

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)