Sreća
Sreća je jako nedohvatljiva. Ona je uzbudljiva, primjerena društvu, društveno opravdana sve dok ne ugrožava drugo ljudsko biće. Dakle, sreću treba dobro kriti, prihvaćati je kao svoju tajnu, uživati u njoj tako da je drugi ne primijete. Ona ne smije porasti, nadrasti vas, ne smije biti vidljiva i prevelika. Može hodati s vama, rukom pod ruku,ali ne za druge. Da ne nastupi panika, kako ne bi bili izloženi podozrivim pogledima i biti, eventualno, pozvani na informativni razgovor na kavicama o razlozima suludog premoćnog osmjeha koji sugerira da nešto s vama nije u redu. Ne uklapate se više u svijet patnje, glumljene radosti, kontrolirane odraslosti, neprestanog balansa između sreće i nesreće, sve kako bi se uklopili. Zašto ljudi ne vole nesretne? Odbojni su, dosadni, željni pažnje, društva, dosadnih naklapanja. Oni iscrpljuju zalihe naše humanosti. Ti plitki rezervoari brzo se prazne, plitki su pa i kod dubokih ljudi i socijalno osjetljivih, neobično su mali.Što su ljudi ljudskiji, reklamiraju svoje razumijevanje, moguću pomoć, koja se, naravno, nikad ne dogodi, to su im spremišta manja.
To je moje iskustvo. Blazirano rečeno, prejednostavno odglagoljeno, ali mogu to potpisati. I hoću.
Sada. Jer se pravo bogatstvo človečstva, kako bi Frankopan, Krsto, rekao u svojoj poeziji, krije u nevidljivim ljudima, malim gestama, neizgovorenim riječima, budnim pogledima koji nas prate, dobrim ljudima oko nas koji ne prenose ulicama tuđu bol i ne okrivljuju, ko sulude vrane, tuđu sreću.
Oni su prisutni, ne kriče vam u lice kao hickokovske ptice, da im kažete sve o sebi, da oni to znaju za druge. Da oni budu informirani, kako bi mogli akumulirati vašu patnju u sitne ulične, malogradske, tople razgovore,ali ne o sebi. Često se sjetim svoje bivše prijateljice koja je nakon iste rečenice o sebi koja je otprilike uvijek imala isti sadržaj, boju, okus i oblik isukane sablje, slijedilo: „Reci mi sad sve točno što je bilo“. Sreća, sreća je da sam brzo shvatila da moja riječ postaje tuđe sažaljenje, dio tračeva koji teku nekim nevažnim ulicama, koje se ne šire samo zbog uskoće i sebičnosti nečijih pogleda,nego i zbog ukorijenjene malograđanštine, protiv koje se, ti, mladi čitaoče, moraš boriti, kako bi tvoj grad, kako god se on zvao, bio prepun avenija. Širokih avenija koje vode u uspješne tvrtke, uspješne škole, humane bolnice i veselije, samo malo sretnije vrtiće. Ne šarenije, nego sretnije. Jesam li ja sretna? Nemam pojma. Svaki dan je drugačiji, ima drugačiji okus. Zvuči drugačije na Anteni, na putu do škole. Ima drugačiji osmjeh mog sina kad se vrati iz škole.Ima osmjeh petice, četvorke, zapravo raznolikih ocjena. Ima Sarin podsmijeh ili Dorinu lijepu riječ, ili obratno. Ima Alanovu zaboravljenu psovku ili Davidovu zvijezdu na čelu.Loš bolonjez ili misao o neurednom zahodu u koji je morao ući. I mora, jer se ući mora. Nositi se mora. Mora se saznati uzrok i posljedica u prirodi, to je još Aristotel znao i prenio. Pratili su ga mnogi, i citirali. Jel to opasno? Nije. Nije opasno, nužno je. Imati učitelje, đake, možda obitelj, po izboru, možda prijatelje koji te izaberu.Kolegice koje ti postanu prijateljice jer moraju.
Posvećeno Ann i Meli, ili obratno, svejedno
