Apsurd zaključnih ocjena
Potpuno zanemarujući Foucaultov pristup školama: „Škole su kao zatvori“, razmislimo o ostalim problemima današnjeg školskog sustava, na primjer, o sistemu ocjenjivanja.
Bez obzira koliko pokušavali orijentirati školovanje prema učenju korisnih stvari za život i učenju radi učenja, postizanja određenog stupnja obrazovanja, glavna svrha obrazovanja kod nas na kraju postaju i ostaju ocjene. Možešvbiti Einstein na svojem radnom polju i biti potpuno posvećen svojem interesu, ali dvojka iz matematike je dvojka iz matematike. Netko tko je naštrebao i matematiku i tvoj predmet interesa,uvijek će izgledati bolje na papiru tj. u e-dnevniku nego ti koji si ekspert na svom polju, ali ti se ne da učiti o kompleksnim brojevima.
Možemo govoriti i o psihološkom utjecaju ocjena na učenike. Svesti nečiji uspjeh i mogućnosti u životu na brojke od jedan do pet nehumano je, pogotovo maloj djeci do četvrtog razreda. Zamislite trećašića čiji se vlastiti unutarnji sistem samovrijednosti temelji na broju koji stoji u imeniku. To je posljedica nametnutog i arhaičnog sistema kojeg bi trebalo promijeniti.
O tome bi trebali azmisliti…
Na zanimljiv način obrađena aktualna tema. Bravo.
U današnje vrijeme ocjene se smatraju mjerilom znanja. One među učenicima pokazuju njihov status i “moć”. Mnogi se osjećaju potišteno i tužno zbog loše ocjene, ali to nebi smijelo biti tako jer nije svaka ocjena jednako vrijedna i ne mogu se na taj način vrednovati sposobnosti nekog pojedinca. Svi smo počeli učiti zbog rezultata koji je na kraju ocjena, a ne stečeno znanje. Znanje koje stičemo godinama nam se pretvorilo u brojke, a ne u skup opširnih pojmaova pomoću kojih lakše sudjelujemo u svijetu. Ocjene bi se mogle zamijeniti opisnim kritikama. Članak mi se svidio te se slažem s njime jer govori o velikom problemu koji jako utječe na djecu i asolescente. Smatram da bi se tema mogla još malo razraditi na način da se navede neki primjer kako se djeca ili mladi osjećaju i ponašaju kada dobe određenu ocjenu te kako okolina osuđuje osobu prema rezultatima koje postigne i kako pristupiti tom problemu. Jako mi se sviđa što je spomenut psihološki utjecaj ocjena na učenike jer je on jako izražen u današnje vrijeme (najčešće negativno). Tema je jako zanimljiva i moglo bi se puno o njoj raspravljati. Pohvale autoru na istaknutom zanimanju za ovu vrlo važnu i aktualnu situaciju među učenicima.
U današnje vrijeme ocjene se smatraju mjerilom znanja. One među učenicima pokazuju njihov status i “moć”. Mnogi se osjećaju potišteno i tužno zbog loše ocjene, ali to nebi smijelo biti tako jer nije svaka ocjena jednako vrijedna i ne mogu se na taj način vrednovati sposobnosti nekog pojedinca. Svi smo počeli učiti zbog rezultata koji je na kraju ocjena, a ne stečeno znanje. Znanje koje stičemo godinama nam se pretvorilo u brojke, a ne u skup opširnih pojmaova pomoću kojih lakše sudjelujemo u svijetu. Ocjene bi se mogle zamijeniti opisnim kritikama. Članak mi se svidio te se slažem s njime jer govori o velikom problemu koji jako utječe na djecu i asolescente. Smatram da bi se tema mogla još malo razraditi na način da se navede neki primjer kako se djeca ili mladi osjećaju i ponašaju kada dobe određenu ocjenu te kako okolina osuđuje osobu prema rezultatima koje postigne i kako pristupiti tom problemu. Jako mi se sviđa što je spomenut psihološki utjecaj ocjena na učenike jer je on jako izražen u današnje vrijeme (najčešće negativno). Tema je jako zanimljiva i moglo bi se puno o njoj raspravljati. Pohvale autoru na istaknutom zanimanju za ovu vrlo važnu i aktualnu situaciju među učenicima.
Smatram kako je ova veoma aktualna tema obrađena na zanimljiv način, ali malo je presažeto objašnjena. Vjerujem kako bi još koji primjer ili vlastito mišljenje dobro došli. U tekstu nije bilo puno pogrešaka. Uočila sam samo dvije, kod prve greške stoji jedno slovo viška, a kod druge nedostaje jedno slovo, no to je vjerojatno zbog brzine, a ni to nisu velike pogreške jer ne ometaju razumijevanje teksta. Sadržajno se slažem da ocjene baš i nisu objektivan pokazatelj znanja. Možda bi trebalo razmisliti o malo drugačijem ocjenjivanju u hrvatskom školskom sustavu. Primjerice, ocjene od 1 do 10 kao u Nizozemskoj ili možda slova kao što je u Sjedinjenim Američkim Državama ili Engleskoj. Možda bi bilo dobro i ukinuti ocjene. Sve su to neke opcije koje bi trebalo pomno proučiti i konzultirati se o njima te na kraju odlučiti što bi bilo najbolje za učenike jer su upravo ocjene ono za što se svi mi, učenici, borimo te čimbenik koji psihički utječe na nas, na neke više, na neke manje. Uglavnom, smatram kako je tekst obrađen dobro i na posebno zanimljiv način, no ima prostora za neke usporedbe ili slično.